Nakon faksa zaposlila sam se odmah u jednoj našoj velikoj banci. Bio mi je to prvi posao i životu i imala sam silnu željna da se dokažem. I to u svakom segmentu: sa strankama, prema kolegama na poslu, ali i na nekim višim korporativnim instancama. Iz tog razloga radila sam često prekovremeno i nastojala sam ostavljati što bolji dojam. Kako u svojim radnim navikama, tako i u vanjskom izgledu.Nastojala sam svaki dan biti lijepo našminkana,odjeća je uvijek bila zadana pravilima banke, ali nekim detaljem sam se uvijek uspijevala istaknuti. Stavila sam tako, na primjer, jednom neki lijep medaljon oko vrata koji mi je padao u dekolte. Taj medaljon je sam po sebi mamio poglede, a koji bi se onda, naravno, zadržali na dekolteu, a on je, da spomenem i to, itekako bujan! Imam i dobre noge, a to u onim crnim čarapama koje su propisane kao dres code za sve zaposlenice, sjajno izgleda. I nije to samo moje mišljenje, već su to često bili i komentari kolega. Kolegice su me, ne moram ni spominjati, zbog toga prezirale i tračale. Taj moj vanjski izgled nije ostao neprimjećen ni kod nekih direktora, pa sam tako vrlo brzo napredovala na način da sam premještena na rad s pravnim osobama, a to je bilo nešto najbolje što mi se moglo dogoditi. Barem sam tada tako mislila… Umjesto, naime, da radim sa svakim bezveznjakom s ulice koji ušeće u moju poslovnicu kako bi se rješio svojih frustracija na način da prigovara zbog dugog čekanja, toga što je ovršen (kao da je zato netko drugi kriv, a ne on osobno), ili zbog nekih drugih gluposti koji nemaju veze s mozgom, klijenti su mi postali samo direktori uspješnih firmi. Prava gospoda u odijelima i pravim manirima. Svakodnevno bih dobivala neke parfemčiće, cvijeće i druge male znakove pažnje, a počesto i poziv na kavicu.U početku sam sve te pozive odbijala jer sam nekako smatrala da nisu primjereni, ali onda sam shvatio da ukoliko do toga dođe izvan radnog vremena, onda to ne bi trebao biti nikakav problem i počela sam ih prihvaćati. To je bilo praktično jer sam odmah znala s kim idem na piće, tj. mogla sam mu odmah vidjeti stanje firme, kako i s kim posluju, te čime se bavi. U nekoliko navrata sam tako prihvatila te pozive i nikada se nisam pokajala dok me jedan dan na piće nije pozvao gospodin Mate. On je uspješan poslovni čovjek kojemu vodim nekoliko dobrostojećih poduzeća. Uvijek je besprijekorno odjeven, ima najskuplji sat, cipele i auto. Svaki put kada dođe udijeli mi neki lijep kompliment i malo popričamo o privatnom životu. Neku suprugu nikada nije spominjao, a nema ni vjenčani prsten, ali predobro je izgledao da ne bi nikoga imao. Bio je u srednjim tridesetima i očito redovito posjećivao teretanu. Nisam ni malo dvojila trebam li izaći s njim kada me pozvao. Dogovorili smo se poslije mog posla otići na piće u Green gold centar, a nakon toga i u večeru u azijski restoran. Ono što se prethodno nismo dogovorili, a što sam ja shvatila čim sam ga ugledala kako izlazi iz najnovijeg audija, je to da ću ga noćas pristati na sve što predloži. “Pa zar ti ne voziš BMW-a”, pitala sam ga jer je u banku uvijek dolazio u njemu, a on je odgovorio kako mu je ovo drugi auto i da ima još puno toga što ne znam o njemu. Nakon večere se ponudio da me odveze doma, a ja sam ga pozvala na još jedno piće kod mene u stan. On je, naravno, pristao i već za nekoliko minuta bila sam sasvim naga u njegovim sposobnim rukama. Sutradan na poslu sam razmišljala samo o njemu, a kada mi se pred kraj radnog vremena ponovno javio, osjećala sam se kao da sam izvukla sedmicu na lutriji. Nisam izdržala ni do kuće, otkopčala sam mu šlic još na parkingu iza banke i zadovoljila ga rukom. Narednih par dana se to ponovilo, a vikendom bi se nalazili u hotelu Hilton gdje bi nam on rezervirao sobu. Bilo mi je sumnjivo to što nikada ne idemo u njegov stan, a za koji sam iz nekih izvještaja znala da se nalazi na Mlinovima, ali pomislila sam da i ako ima ženu – nije me briga! S njim mi je bilo toliko dobro i vodio me na tako dobra mjesta koja si inače nikada sama ne bih mogla priuštiti. A, cipele koje mi je kupio, u vrijednosti od četiri tisuće Eura, da ni ne spominjem. U banci su zbog njih proveli i manju istragu da vide kako sam si ih uopće mogla priuštiti, te da li možda kradem s računa drugih klijenata, a kada sam im objasnila da sam ih dobila na poklon počeli su me gledati kao neku sponzorušu. Nije me bilo briga, uživala sam ko nikad do sada u životu, a mislim da sam se u Matu čak i malo zaljubila. S vremeno je pridobio moje potpuno povjerenje, a upravo tu su – shvatila sam tek kasnije – pravi problemi započeli. Izlazila sam mu kao klijentu banke u susret kod nekih stvari za koje bih inače morala dobivati pristanak i svojih nadređenih. Izdavala sam mu često potvrde koje osim što nikada ne izdajemo, nisu ni odgovarale istina, a ustupke koje sam mu činila kod dobivanja kredita bolje da ni ne spominjem. Sve sam to činila apsolutno vjerujući u sve ono što vidim i što mi on priča, a onda je jedan dan – nakon što sam mu na svoje ime sredila jedan kredit – nestao s lica zemlje. Prevario me za više od 300 000 kuna, a o tome koliko je oštetio banku da ni ne spominjem. Svaki dan sam na razgovorima kod šefova i moram im objašnjavati kako je i zašto dobivao određene pogodnosti, a do njega više nikako ne mogu doći. Adresa na Mlinovima koju sam našla u njegovim papirima je skroz iz išljena, tamo se nalazi samo neka stračara poput one bivšeg mi istra Mije Crnoje. Jedna dobra prijateljica koja se viđa s jednim direktorom iz uprave banke mi je rekla kako moj otkaz uopće nije upitan, te da sada razmišljaju samo o tome treba li protiv mene podizati kaznenu prijavu ili će to naštetiti imidžu banke u javnosti. Naravno, morat ću im vratiti i svu onu silnu lovu i to s kamatama, a nakon ovoga sigurno nigdje više neću uspjeti naći posao. Kada sam nakon nekih mjesec dana vidjela njegovu sliku u novinama, ali neko sasvm drugo ime i prezime kraj toga, a u članku je pisalo kako je riječ o internacionalnom prevarantu traženom u cijeloj EU znala sam da mi nema spasa. Međutim, unatoč svemu tome, sve bih ovo opet ponovila kada bi me samo još jedanput primio u svoje snažne ruke…
0 komentari